Mon Ami

Kao i jučer iza zavjese... Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim.


14.01.2008.

Ćutim, jer ako progovorim neće ni Dunav da me opere

Još uvijek su tu... kao okovi, kojih bezuspješno pokušavam da se oslobodim. Još uvijek peku, sijeku, komadaju... Kao eho bez kraja, ponavljaju se u svakom djeliću blesavog mozga. Ni vrisak, ma kako jak bio, ne uspjeva ih nadglasati.
Znaš li na kojim sam mukama? Ne, nemaš pojma, dok me gledaš onim istim pogledom kao ranije... Davno ranije, kada je sve bilo u savršenom skladu. Ne znaš i bojim se da čak i ne želiš znati. Znaš li koliko je teško donijeti odluku? Jer svaka se čini tako jebeno pogrešnom... a znam, jedna ipak mora biti prava.
Ako ti oprostim, bojim se da ću uzvratiti i onda biti ista kao ti. A to ne želim. Ako ne oprostim, onda ništa više nema smisao. Ma ionako ga nema... nigdje, ni u čemu, nikada...
Još tapkam u mjestu... u oluji svega izrečenog. Još pokušavam doći do daha i potajno se nadam buđenju.
Ljubavi... gade... gade... ljubavi... još uvijek su tu. Tvoje riječi guše u mom grlu... o kako besmisleno... besmisleno... besmisleno... JEBI SE!


Stariji postovi


Namčora
3586

Powered by Blogger.ba